Tihomir Fischer

Tihomir Fischer - Još jedan san o Varaždinu

Razmišljajući o dijelima varaždinskih likovnjaka, svaki put me prožme osjećaj zajedničkih polaznih estetskih kriterija i doživljajne srodnosti.
Odmah bi najradije izgovorio famoznu definiciju "varaždinska škola", no njoj se do sada nisam usudio posvetiti dovoljno vremena, kao ni analizi priznajem, bojeći se da u meni nije sazrio teoretičar prave snage, onaj koji neće autorima ni Varaždinu naškoditi.

No ponovno, sada gledajući Fischerove slike, osjećam fluid poetike likovnog izraza i logiku slikarske slagalice kojoj je najlakše nadjenuti botaničko ime: autothona vrsta. Pri tom ni ne pomišljam kao glavnu odrednicu označiti motiv, dobro nam poznati Varaždin.
Govorim o Fischerovom opusu u kojem se po prvi put pojavljuje varaždinska kulisa, tek koa iskorišteni prepoznatljivi obrazac, ključ razumijevanja, namijenjen svakom konzumentu njegova slikarstva.

Varaždinske fasade su na Fischerovim slikama zaplesale plamenim ritomom, povijajući se prema zamišljenoj osi, podržavajući osjećaj pogleda kroz širokokutni objektiv, kojeg fotografi nazivaju ribljim okom. Kolornim odnosom, kao da su izašle iz zamamne slikovnice dječje nevinosti i dobrodušnosti, okrenute veselju i zaigranosti. Crtežom pak koji zaobuljuje formu, priblićava je mekoćom i podatnošću, podcrtava otvorenost i dobronamjernost, stvarajući ugodnu sliku, vremenu usprkos. Ljudska pak figura, kad se pojavi na margini slike, jednako je tako tu da podrži autorovu osnovnu poruku, zaokružujući radost i uživanje u slikanju.

...

04. 9. 2002

Darko Sačić