(Ive Šimat Banov, tekst iz kataloga izložbe)
"Tih i svakodnevan u najboljem smislu riječi prozor je, iako gledan izvana, unutrašnji prostor bića. A izvorna čednost prozorskih oblika sačuvana je strogošću i disciplinom oka Maje Strgar Kurečić.
U tom manjem ili većem otvoru u tijelu drvenoga ili kamenog zidja, u sirovosti i otvorenosti boje koja utjecajem vlage i vjetrova nestaje, umjetnica je u svakom djeliću precizno kadriranog okvira uspjela sačuvati nevinu prisnost motiva, ne mogavši pritom sakriti bolnu jasnoću prolaznosti nekoć cjelovitoga a sada već pomalo nestaloga svijeta. Kulturom i osjećajnošću svojega oka, kao i diskretnim likovnim purizmom, uspjela je svakom prozorskom biću dati osobnost i dovesti ga do stanja svijesti, a istodobno i do praga metafore.
Jer ova bića zazivaju sentiment koji se opire o ostatke svijeta, izvan ove pustoši egzistencije, u kojemu su se ljudi "nalukavali" ili bili naslonjeni na prozorima. U suradnji sa svijetom koji je ostao zasnovan na moralnoj razini ljudskoga staništa s rukom koja otvara i zatvara jednostavni mehanizam zaporaka, priteže i poništava utjecaje nepovoljna vremena i iznovice otvara svoje oči kada se sunce razlije njegovom površinom, dok vijenci cvijeća zazivaju slasti pčela, ptica i kukaca, u ovoj se fotografiji njedri i rukopisno autentična predanost estetskom činu.
Sve je to zapravo slutnja jednoga postojanja u koji je, osobnim fotografskim jezikom, iznovice zaveden red. To zvuči dramatično i "arheološki", ali to je zacijelo pitanje ljudskog življenja, kulture života, pa i tradicije u najboljem smislu riječi. Ponajmanje je to okultni etno-obred ili puki predmet kojemu, usprkos njegovoj jednostavnosti i smjernosti, beskrajnosti i dubini, prijeti zaborav.
Katalogizacija ovih motiva-bića obraća se onome kojemu je mali prozor bio i ostao beskrajnim horizontom. I bez formalnih naloga, umjetnica je znala u malom kadru osjetiti geometriju dana i toplinu svijeta i prezreti sve one koji, nastojeći biti "moderni", grade prostore i otvaraju prozore na kojima gotovo nikada nisam zamijetio ljudsko biće."